Dani su protjecali sporo. Kiša je lijevala kao iz kabla svakog dana u tom mjesecu, prisilno ograničavajući učenike Hogwartsa na dvorac i zaklonjenije dijelove perivoja. Neki su se dobro nosili s iznenadnom zatočenošću, ali Amy nije imala tu nevjerojatnu sposobnost prilagodbe.
Ne. Ona je svoje dane provodila kod prozora. Uglavnom bi se odvukla na nastavu, odslušala šest-sedam sati, pojela ručak i zavukla se u spavaonicu ili u društvenu prostoriju - pozicionirajući se točno kod prozora. Širom bi ga rastvorila bacajući čaroliju Impervius i jednostavno udisala zrak. Nije stvarao osjećaj popunjenosti u njezinim plućima - uvijek je vapila za još malo, pa još malo... kiša ju je uništavala. Čak je mrzila i njen miris.
Tog je dana, a točno ga se sjećala - bio je dvadeset i prvi dan listopada, još jedan kišni - s oblacima kojima se nije nazirao kraj, ponovno sjedila u Društvenoj, paleći treću cigaretu za redom. Činilo joj se da su ovih dana brže gorjele, čak i čarobnjačke.
Oči su joj već bile pred sklapanjem, s napola dogorjelom cigaretom u rukama, kad je osjetila trzaj na svojem ramenu i prenula se iz sna. Oči su joj zahtjevale još nekoliko minuta privikavanja, ali mogla je prepoznati Belline i Dorianove obrise. Bila je sretna zbog njih u dubini svojeg sebičnog srca. Široko se smiješila kad bi ih vidjela zajedno, osjećajući da je to zaista nešto dobro, nešto pozitivno. A Doriana je voljela kao brata - ništa nije moglo biti prirodnije od njezine želje da on bude sretan.
"Amy, ustaj!" - zahtijevao je od nje.
"Moram li?"
"Naravno. Glupo ti je pitanje. Idemo u Hogsmeade."
"Je li?"
"Da."
Zakolutala je očima i bacila cigaretu kroz prozor, uvjerena da će ju kiša već ugasiti. Sa stolića pored je dohvatila štapić, izvela kratku čaroliju osvijetljavanja - tek da bi se uvjerila da je to zaista njezin štapić - i prebacila jaknu preko ramena.
"Rox će biti tamo?"
"Naravno. Ona to ne bi propustila ni za što."
Posebice je istaknuo pokaznu zamjenicu 'to', vjerojatno misleći da je Amy briga za njihove planove. Vjerojatno je to bio samo još jedan posjet Zonko'su makar ona nije vidjela potrebe da Bellu uvlači u to. Doduše, morala se naviknuti da će njih dvoje sada biti zajedno većinu vremena. Nije bila sigurna koliko će joj to goditi - bile su neke stvari koje je bila spremna reći samo Dorianu, još od prve godine njihovog poznanstva. Bože, koje je on prištavo i smarajuće derište tada bio. Ali bio joj je jedini prijatelj dugo vremena - svi su je smatrali previše čudnom i previše povučenom. A jedino joj je on parirao. 'Dva čudaka. Koja komedija.'
Ruku uvučenih duboko u džepove kožne jakne i pogleda spuštenog prema podu, Amy je jedva zamijetila kamo ju vode. Shvatila je to tek kad je bilo previše kasno da se okrene i pođe natrag. Vrištava daščara je u trenutku njezine spoznaje bila udaljena od nje tek desetak metara i mogla je čuti komešanje iznutra. Odavno je prestala vjerovati u duhove i ukletost te najobičnije daščare u ovom kraju, ali nije voljela biti izvan granica Hogwartsa. Ne ovdje.
"Hoćete li mi sada reći zašto smo ovdje?"
"Oh, a nismo?", - Bella je izgledala krajnje zbunjeno, kao da se pokušava sjetiti jesu li joj zaista - kao što i jesu - zatajili najvažniju informaciju. Konačno je došla do zaključka da jesu pa se brže bolje potrudila objasniti Amy stanje stvari. "Ovdje smo kako bismo zaista naučili obraniti se od Onoga-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti."
Amy je u roku od sekunde podignula lijevu obrvu visoko na čelu i skeptično odmjerila Bellu.
"Tko će nas poučavati? Lokalni vukodlaci ili gulovi?"
"Pusti sarkazam. Potter će nas poučavati. Mislim da je dovoljno kvalificiran za to, s obzirom da je preživio napade već nekoliko puta."
Sve je to Amy bilo jasno, daleko od toga. I slagala se s Bellom - usprkos sarkazmu kojeg je iskazivala na početku - ali od svega joj je najnejasnije bilo kako se Dorian upleo u sve ovo. On je vječito govorio kako ne vjeruje Potteru, kako se Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti neće vratiti i slično. Štoviše, ponekad je to i izvikivao kad bi se Amy i Roxanne upustile u izrazito žestoku konverzaciju oko te teme. A sada je bio ovdje, što je ostavljalo Amy prilično zbunjenu.
"Amy! Stigli ste!" - dočekao ju je usklik s vrata i Roxanne joj se bacila u zagrljaj. Amy ju je prihvatila, tapšući ju lagano po leđima. - "Dođi, naći ćemo mjesta. Bella, Doriane, 'ajde."
Kratko im je mahnula rukom, odlazeći ka krajnje desnoj strani prostorije na kojoj je taman ostalo četiri prazne stolice. Ostale su bile više-manje popunjene, tvoreći družinu od ukupno dvadeset ljudi. Ondje je Amy mogla vidjeti blizance Weasley, Changicu, Bellinog brata blizanca Cormaca i još neke nepoznate joj likove. Sjela je pored Roxanne, stežući štapić čvrsto u džepu.
Tek nakon pet minuta čekanja, kad su se svi smirili i zauzeli svoja mjesta, a Hermione Granger bacila neku čaroliju protiv prisluškivanja na vrata - sastanak je mogao započeti. Amy je prekrižila ruke i spustila se na sjedalu stolice, namještajući se tako u udobniji položaj.
Na čelu grupe, posjedeni u stolicama ispred kamina, su stajali Ron Weasley, Hermione Granger i - konačno - Harry Potter. On je bio prilično normalan dečko, Amy je zaključila. Kosa mu je, naravno, bila raskuštrana, oči zelene poput najotrovnijeg pera Rite Skeeter - ali bilo je nešto u njemu. Čudnovata družina je započela svoj govor, a Amy nije odvajala oči od njega - činio se beskrajno skromnim.
"... i on je zaista negdje vani, nije li? Moramo se moći obraniti. A kako nas Umbridgeica ne želi naučiti kako, trebamo nekoga tko hoće."
Amy se trgnula iz razmišljanja, vraćajući pogled na Grangericu koja je izgledala prilično unezvjereno i zbunjeno.
"A tko će to biti? Ti?" - netko je dobacio posprdni komentar, udaljen tek nekoliko metara od Amy. Pogledala ga je s podignutom obrvom, zamijećujući da je to tek neki sedmaš iz Roxanneina doma.
"Ne. Ne ja. Harry."
Tek nekoliko posprdnih komentara i znatiželjnih pitanja kasnije, svi su morali potpisati komad pergamenta koji je obilježavao njihovu šutnju o onome što su počeli zvati Dumbledoreova Armija, skraćeno - D.A. Bilo im je rečeno, od strane Hermione Granger (koja je bila veći vođa grupe nego Harry, zaista), da pričekaju obavijest o prvom sastanku. I s ljubaznim osmijesima od strane troje prijatelja, sami su se ispratili kroz škripava vrata atrakcije pored Hogsmeadea.
"Pa, što mislite?"
"Iskreno? Da je ovo hrpa sranja i da Potter nemre naučiti niti metlu da leti."
Rox je zakolutala očima na Dorianov komentar, skrećući pogled na Amy.
"A što ti misliš?"
"Hej, ja sam otvorena za sve sugestije."
*****
Nekoliko dana kasnije, održan je prvi sastanak. Dobili su upute da dođu na sedmi kat, prođu pored tapiserije nekog Barnabasa Smrdlijvog ili kako već (Amy je bila zaboravna što se imena ticalo) i pričekaju ispred masivnih drvenih vrata na samoj sredini prostorije.
I tako i bi.
Nacrtali su se ondje u pet sati, odmah nakon Čarosekcije i Nicolinog metlobojskog treninga. I ona im se pridružila, očigledno postajući stalna postava ekipe. Amy je bila ljubazna prema svima, kao i uvijek, ali teško je krila nezadovoljstvo proširenjem društva. Pretpostavila je, ipak, da će joj jednostavno trebati neko vrijeme da se privikne na promjene.
Deset minuta nakon što su Dorian, Bella, Roxanne, Nicola i Amy stigli - pridružio im se i ostatak 'armijaca' - svi dolazeći u paru, osim nekog prilično krakatog i zbunjenog dečka koji je vjerojatno bio na godini s Potterom. Gledajući ga tako, Amy gotovo da je osjetila žalac suosjećanja, ali ga je brzo otjerala započinjući razgovor s Bellom koja je, kao i obično, bila obgrljena Dorianovom rukom oko ramena.
"Uđite, uđite", - Grangerica se pojavila s druge strane vrata, u hodu objašnjavajući kako ubuduće i sami mogu pristupiti ovdje. Soba Potrebe - da, Amy je čula za nju nekoliko puta, a Dorianu se uopće nije činila kao nepoznanica.
Iznutra je prostorija bila naprosto savršena za svrhu vježbanja čarolija. Jastuci su bili složeni u kutije u rubovima prostorija, a cijeli je jedan zid zauzimala polica s knjigama na temu obrambenih čarolija. A i prostor je bio dovoljno velik da ugosti dvadesetoro ljudi bez problema iako se Amy sada činilo da ih je mnogo više.
"Dobro. Dakle, mogli bismo početi s čarolijom Expelliarmus. Nađite si-", Potter je započeo, tek da bi bio grubo prekinut od onog istog skeptičara s prvog sastanka koji se čudio ideji da Hermione drži ove satove.
"Expelliarmus? Kao, to će nas zaštiti od Znaš-Već-Koga?"
Potter je već izgledao kao da mu fali tek još jedan eksces i onda će puknuti, krećući u luđački ubilački pohod. Amy je zadržala smijeh - ta joj se ideja činila naprosto fenomenalnom, mnogo zanimljivijom od ovog mirnog vježbanja.
"Da. Meni je pomoglo ljetos, da nije te čarolije - bio bih mrtav. Još neko pitanje?"
I s time je ušutkao svaku raspravu, mirno ih dijeleći u parove. Amy je završila sa sarkastičnim gryffindorcem, dok je Roxanne imala više sreće - Dorian i ona su umirali od smijeha svaki put kad bi netko od njih trosnuo na pod.
"Expelliarmus!" - Amy se jasno čula kako viče i zamahuje štapićem u smjeru dečka koji joj se nije niti trudio predstaviti. Otjerao je njezinu kletvu jednim zamahom štapića na što je ona prezrivo zakolutala očima i pripremila se na njegov pokušaj.
"Protego!" - ovoga je puta i njoj obrambena čarolija uspjela, na što se on samo nacerio, ne pokazujući bijes kakav je ona pokazala.
Nakon njezinog trećeg promašaja, bilo mu je dosta. Spremio je štapić u stražnju stranu hlača i prišao joj, mirno obuhvaćajući njezinu šaku i pokazujući joj kakav trzaj da primjeni.
"Shvaćaš? Zamahneš u polukrug i kao da ubodeš zrak. Daj probaj."
Prizvao je metalno obličje iz kuta prostorije koje je također služilo za vježbu. Na onome što je trebalo biti lice je imalo masku koja je Amy podsjećala na neki lik iz bezjačke serije filmova kojoj se nije mogla sjetiti imena. Ipak, zagrizla je donju usnu i učinila ono što joj je bilo objašnjeno. I uspjelo je, konačno - drveni štap je izletio iz stiska desne šake figure i pronašao svoje mjesto nekoliko metara dalje od njih.
"Vidiš, imao sam pravo. Inače, ja sam Starz", - ponudio joj je ruku i, s početnim oklijevanjem, prihvatila ju je - bistro izgovarajući svoje ime u punom sadržaju što ju je prilično začudilo. Bože, nije se mogla sjetiti kad je zadnji put rekla da se zove Amelia.
