<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
17.04.2012. ; 5. Halloween - part 2.

Spuštanje do kuhinje je prošlo u nekoj vrsti neugodne tišine. Otprilike oko prvog kata, Amy je natjerala samu sebe da razmisli o tome zašto je uopće i prihvatila poziv nekoga kome do prije tek nekoliko minuta nije znala niti ime. Pretpostavila je da je to bila neka njezina bolesna potreba da ipak napravi nešto dobro ove večeri. Jer, Noć vještica je bila veoma posebna u svijetu čarobnjaka i vještica. Nije to bilo nešto usporedivo s bezjačkim praznicima jer je to bilo mnogo posebnije. Kroz stoljeća koja su protekla, vještice su bile proganjane i spaljivane - tek je odnedavno uveden mir. Bilo je to nešto čime se trebalo ponositi.

Nekoliko je puta on prekinuo tišinu, a nekoliko puta ona. Jednom ga je čak i odmjerila, ustvrđujući da hoda pored muškog bića koje i nije izgledalo loše. Ne, zapravo je bio prilično privlačan, iako nikakav metlobojac ili tip s naslovnice (bezjačkog) Playgirla. Imao je oštre crte lica, izbočenu bradu i pomalo orlovski nos. Upečatljiva pojava nekoga koga Amy nije viđala tako često.

"Pa, hoćeš li ti poškakljati ili da ja?"

Trznula je glavu, u prvi mah ne shvaćajući o čemu on to, zaboga, priča.

"Krušku, mislim", - galantno se nakašljao, susprežući smijeh.
"Oh, da. Ma mogu i ja, nije problem."

Pružila je ruku i dotaknula krušku s portreta koji je služio kao ulaz u kuhinju. Napravila je pokret ruke koji je samo sličio na škakljanje, ali je bio dovoljan da se platno pomakne u stranu i propusti ih unutra. Jan joj je uputio prijazan osmijeh i pustio je da uđe prva.
A ulazak Amy uopće nije škodio.

Obožavala je kuhinju. Toliko hrane na jednom mjestu, toliko uslužnih bića - također... Oh, mogla je provoditi sate i sate ovdje, a nitko ju ne bi došao tražiti. Baš kao i ove večeri, kad su ljubazno zamolili vilenjake da im spreme malo ostataka od večere. Malo je, očigledno, u vilenjačkom jeziku značilo - puno.


"Wingardium Leviosa!"

Zamahom štapića, Jan je u zrak podignuo sve te pladnjeve i smotuljke i natjerao ih da lebde ispred njega. Amy je stajala na udaljenosti od metra, možda dva, i promatrala svu tu hranu u zraku.

"U Društvenu?"
"Može."


*****


Noć je polako protjecala, i u jednom je trenutku Amy bacila pogled na sat, shvaćajući da je već dva ujutro. Društvena je prostorija bila prazna, tek su se neki ljudi vraćali s tuluma - izravno odlazeći u spavaonice. Među njima nije bio Dorian, kao niti Bella. Samo je Amy sjedila u Društvenoj s Janom, s kojim je bila bliža što je noć više odmicala. Pretpostavila je da ipak ima nešto u onome da se lakše otvoriti strancima nego starim prijateljima.

I zaista, bilo je. Jer je nakon svakog sljedećeg gutljaja plamenviskija postajala sve iskrenija, sve emocionalnija - do te mjere da se više nije niti mogla prepoznati. Glava joj je bila košmar, pogled se mutio i obuzimala ju je ona udobna pospanost.

"I onda su njih dvoje prohodali, a ja nisam znala što da osjećam. Znaš taj osjećaj?"
"Mhm."
"Ali shvatila sam da je on.. pa, Dorian. Ništa više od samo Doriana."
"Mhm."
"Oprosti, mora da sam strašno dosadna..."

Nasmiješio se. Bog zna da u njezinim očima taj smiješak i nije bio potpuno bistar, ali joj se u tom trenutku činio naprosto predivnim. Položio je svoju desnu ruku na lijevu stranu njezina vrata, tako toplu da je jedva održala oči otvorenima, tek ih sramežljivo sklapajući kad je malim prstom okrznuo njezino uho. Trnci su joj prostrujili kožom i obuzeo ju je nevjerojatan osjećaj da večeras može sve, baš sve.

"Ne brini, savršena si."
"Oh?"

Usne su mu pronašle njezine dok se ona uopće nije niti potrudila odupirati se. Bilo je prekasno, već je bila previše pijana da bi išta učinila. A i nije htjela, bilo joj je sasvim dobro ovako, dotičući njegove usne. Nije obraćala previše pozornosti na to što ona radi, iako je znala da se vjerojatno niti približno ne može mjeriti s njime koji je sada zavlačio ruku pod njezinu majicu, obasipajući toplinom njezin sada goli trbuh.

U jednom se trenutku odmaknuo od nje, tek da ju odmjeri i uputi joj upitan pogled. Kimnula je glavom, prešutno odgovarajući na pitanje koje nije niti moralo biti postavljeno. Prebacila je majicu preko svoje glave, nagnula se unaprijed kako bi ponovno zahvatila njegove usne i ruku mu navela prema zatvaraču svojih hlača. Prihvatio je 'igru', očigledno vrlo svjestan toga što je željela da napravi. Trebala mu je možda minuta da nju razriješi hlača, baš kao i sebe.

A onda je na dovratku spazila poznatu čupavu glavu. Već je bilo odavno prekasno kad je prislonila prst na usta, dajući Janu do znanja da želi da sad šuti. Shvatio je on mig, i to jako dobro, prestajući je dodirivati. Ali nije više vrijedilo ništa jer se čupava glava nadvila nad kauč, a ispod te silne kose je bio Amyjin najbolji prijatelj raskolačenih očiju.

"Amy, jebote! Daj se pokrij, opet pizdarije radiš."

Tišina je bila prilično neugodna. Amy nije bila baš sigurna za dril u ovim situacijama, nitko ju nikad prije nije prekinuo u seksu. No Dorian nije pokazivao namjeru da ode, samo je stajao ondje, strijeljajući Jana pogledom. Iako je do prije nekoliko trenutaka bila pijana, otrijeznila se u sekundi i shvatila da postoji nešto što joj prešućuju.

"Bennet, marš odavde."
"Potražit ću te sutra, može, Amy?"
Kimnula je glavom na što je Dorian svoj prijeteći pogled usmjerio ka njoj. Jan se pokupio u roku od par sekundi, uspinjući se uz stepenice bez da je bacio ijedan pogled.

"Dobro, što je tebi? Ti nemaš pojma tko je on, ha? Treba ti sranje kao i na trećoj godini?"

Dorian ju je zaogrnuo jaknom iako je i ovako bilo već dovoljno toplo. Dopustila mu je, ipak. Trebalo joj je to, iako ju je sad prožimao užasan osjećaj neispunjenosti.

"Znam da se zove Jan."
"Bravo, maestro. Tvoj intelekt me svaki dan sve više i više iznenađuje. Jan Bennet to radi. Iskorištava pijane cure."
"Pa ne smeta mi to."

Stao je na trenutak i pogledao ju s pogledom zbog kojeg je pomislila da joj čita misli. Ili ju je jednostavno predobro poznavao. Nastavili su šetnju do Dorianove spavaonice u tišini, baš kao što su se tako i uvukli unutra. Dobacio joj je neku široku majicu koju je navukla na sebe, prethodno skinuvši sve osim donjeg rublja. Nije joj bio problem - to je bio samo Dorian. Da, bio je zgodan i privlačan, ali ne na taj način. Ne bi si mogla oprostiti da nešto svjesno učini s njime.

Uvukla se pod pokrivač pored njega, ponovno mu dopuštajući da napravi zaštitničku gestu poput stavljanja jedne ruke oko njezinog struka, a druge na njezina ramena. Našla se u tom udobnom zagrljaju, savršeno umorna.

"Simpatičan je."
"Amy, ljudi se nikad ne mijenjaju, znaš to."

Komentari (12) On/Off


19.03.2012. ; 4. Halloween.

Noć Vještica je došla i prije nego što se Amelia mogla nadati, ostavljajući ju potpuno unezvjerenom. Tih se dana po Hogwartsu pričalo samo o zabavi koju priređuju sedmaši u gryffindorskom domu. Iako je većina stanovnika dvorca bila pozvana na tu zabavu, Amy svoju pozivnicu nije dobila ali to ju nije previše žalostilo. Ionako nije bila od velikih tuluma, glasne glazbe i hektolitara alkohola. Dobro, precrtajmo zadnje - alkohol joj nije smetao.

Već je imala konkretan plan. Dorian i Bella će se pokupiti na tu zabavu, Roxanne se već ponudila da će ih prošvercati. Ista ponuda je vrijedila i za Amy, ali nije ju prihvatila. Plan se sastojao od duksa, plamenviskija, kutije cigareta i čokolade. Samo je morala preživjeti do večere, već je mogla zamisliti sažalne poglede svojih cimerica. I Bella će joj uputiti jedan takav, to je znala. Nekako ju i nije bilo briga.

Trznula se iz razmišljanja pri zvuku budilice koju je ponovno preduhitrila. Događalo joj se sve češće da se u šest ujutro probudi sama od sebe. Nakon toga bi zapalila cigaretu i tiho otpuhivala dimove do sedam i trideset, ugasila budilicu i pravila se kao da je sve u redu.



"Loša noć?"
"Rano ustajanje."

Dorian joj se nacerio, rasčistio stolicu pored svoje i naslonio glavu na lijevi dlan, polažući lakat na klupu. Neko ju je vrijeme samo gledao, a ona je uzvraćala pogled. Ono što je voljela kod njihovog prijateljstva je bilo upravo to - tišina. Sve je ostalo bilo sranje ako s čovjekom nisi mogao šutjeti nekoliko minuta, bez potrebe da ispuniš napetu tišinu.

"Kako je Bella?" - upitao je nakon nekog vremena. Pretpostavila je da daljnja šutnja ipak nije mogla biti pristojna, stoga je uzdahnula i smislila dovoljno normalnu rečenicu.
"Dobro. Što je s vama? Mislim, sjedi u istoj prostoriji."
"Ne znam, ljuti se. Zakasnio sam jučer."

Amy se nasmiješila. Pa, ako je Bella zaista željela biti s Dorianom, morala se naviknuti na kašnjenje. Taj čovjek niti jednom u životu nije došao na vrijeme. Vjerojatno će zakasniti i na vlastiti sprovod.

"A da se ispričaš?"
"Čemu?"
"Pa, čuj, nekako sam mislila da ti se sviđa. Sjećaš se vaše veze koja već traje dva mjeseca, i još opsesiju njome neko vrijeme? Ništa to?"

Odmahnuo je rukom i razmotao pergament, odjednom odlučujući da ga iskonski zanima što će Umbridgeica reći. Amy, s druge strane, nije moglo biti manje briga - ona je i ovako veći užitak pronalazila na sastancima Dumbledoreove Armije.


"Sve što želim reći jest da joj se sviđaš, ona se sviđa tebi i da prestaneš biti pizda jer je večeras tulum. Ako zasereš večeras, nema ševe sigurno mjesec dana. Cura ti je, valjda osjećaš nešto i sredi to, okej?"
"Gospođice Perdue, želite li to podijeliti s razredom?"
"Ne bih, profesorice, u redu je", - iscerila se žabi u lice i posvetila svojem pergamentu u iskrenoj nadi da ova neće poželjeti i njoj odrediti kaznu.

Tri sekunde kasnije, Umbridgeica je nastavila predavati kao da se ništa nije dogodilo, i Amy je odahnula. Još joj je trebalo samo dvije sekunde da podigne pogled prema Dorianu, nakosi obrve i izbeči oči - očigledno mu dajući do znanja da ju treba poslušati.

"Uh, hvala, iskusna."
Trznula se, šokirana na trenutak. S nekim se stvarima čak ni on nije trebao zafrkavati.
"Imaš pravo, moron sam što ti pokušavam pomoći."

Nije mu trebalo dugo da shvati što je rekao i koju su težinu zaista nosile njegove riječi.

"Gle, Amy, žao mi je. Znaš da to nisam tako mislio, nije mi palo na pamet-"
"Obriši s tom isprikom dupe, nije me briga."


*****


Osam sati kasnije, Amy je ležala na Bellinom krevetu slušajući beskrajne tirade o Dorianu. Način na koji ga je Bella gledala je bio interesantan, potpuno drukčiji od Amyjinog. Belli je on bio samo dečko - još jedan od mnogih što su prethodili i što će uslijediti. A Amy je on bio najbolji prijatelj s kojim je u tom trenutku bila u svađi. Samo jedan pridjev je bio dovoljan da sve zasere - jedan od onih što je aludirao na Amyjinu ne baš toliko sretnu treću godinu u Hogwartsu. Dorian je vrlo dobro znao za svo sranje zbog kojeg još ne podnosi određene Hufflepuffe, i svejedno nije mogao začepiti.

"Oh, znam da sam dosadna s Dorianom. Ali bio je tako divan danas, ispričao mi se. A što ćeš ti raditi večeras?"
Dakle, poslušao ju je. Iznutra, Amelia nije mogla a da ne likuje.
"Sjediti ovdje i piti."
"Zašto toliko nemaš volje?"

Pošteno pitanje. Ali neće dobiti pošten odgovor jer ga niti Amy nije znala u potpunosti.

"Jer ne volim tulume, glasnu glazbu i te pizdarije. Usput, pozdravi Starza ako ga sretneš - reci mu da ću mu isprašiti dupe na sljedećem sastanku."
"Dogovoreno", - Bella joj je veselo namignula i, stavivši naušnice, uputila svojem odrazu širok osmijeh.


Pri povratku s večere Amy je svratila do sovinjaka. Bila je naprosto natrpana - obožavala je hranu koja bi se servirala na ovaj dan. Sve je bilo stotinu puta ukusnije, i stotinu puta hranjivije. Već nakon pete poslastice osjećala je potpunu sitost, ali i žalost što je ostalo toliko hrane koje nije probala. U tom je trenutku napravila mentalnu zabilješku da se kasnije te večeri spusti do kuhinje i umoli kućne vilenjake za, ako ništa više, tanjur onoga što je ostalo.

Kao i inače, stepenice do obitavališta sova - popularnog sovinjaka u kojem je, između ostalog, i doživjela svoj prvi poljubac na - također - trećoj godini, bile su prekrivene sovljim izmetom. Pokušavajući obuzdati gađenje, prešla je svih pedeset stepenika i pričekala dok je smeđa ušara nije pronašla i uručila joj pismo. Lagano ju je kljucnula po ruci, stvarajući tek neznantno crvenilo koje je bilo dovoljna opomena Amy što nije ponijela sovoslasticu. Mahnula je štapićem i prizvala jednu iz košare pored vrata te je lagano uvalila sovi u kljun.

Amy je trebalo nekoliko minuta da pronađe prikladno mjesto za sjedenje. Kad ga je konačno pronašla, baš pored prozora s kojeg je pucao predivan pogled na Crno jezero, odmotala je pismo i pročitala nekoliko kratkih rečenica. Nije niti očekivala više - bio je pravi kaos u Ministarstvu, svi su se trudili zataškati Potterov susret s dementorima. Samo je nekolicina znala da se to zaista i dogodilo - Potter nije bio lud.

"Accio pero", - prošaptala je i pričekala sekundu ili dvije da se pero pojavi iz njezine spavaonice, na njezinom dlanu. Našvrljala je kratku repliku, izjavljujući da je i ovdje sve dobro. Odgovor je završila sa 'Pozdravi baku i mamu, ako je vidiš'. Ušara se ponovno bacila na zadatak dostavljanja, a Amy se odvažila na pokušaj spuštanja niz stepenice sovinjaka po mraku.


S bocom plamenviskija i kutijom cigareta se smjestila u Društvenu. Ljudi su odlazili na tulum, stvarajući žamor, a ona nije niti shvatila u kojem je trenutku zaspala, grleći bocu plamenviskija poput plišanog medvjedića. Samo se probudila nekoliko sati kasnije, sa zvonom koje je označavalo ponoć.

Protrljala je oči, prošla prstima kroz kosu i izravnala džemper u uzaludnoj želji da izgleda pristojno.

"Mogu dobiti čašu onoga?"

Trznula se i podignula pogled, tek da bi spazila sedamnaestogodišnjaka na prozoru. Bio joj je poznat s hodnika, iz Društvene, ali nije znala njegovo ime. Dohvatila je plamenviski, dozvala šalicu koja je stajala na kaminu i natočila do vrha.

"Hvala", - nasmiješio se i otpio gutljaj. Očigledno, nije imao namjeru produžiti dalje i ostaviti Amy na miru. Ona sama nije znala žali li ili joj je nekako drago. Pretpostavila je da će ipak biti najbolje da potegne iz boce, tek toliko da se opusti.
"Ti si Amy, je l'?"
Kimnula je glavom i potegnula opet. Oh, samo je mogla zamisliti na što je ličila.
"Ja sam Jan."
"Drago mi je."

Tišina. Dok je on nije odlučio prekinuti.

"Pa, ne znam jesi li imala kakvih planova za večeras, ali ja znam da nisam. Jesi za odlazak do kuhinje?"
Podignula je lijevu obrvu, pomalo začuđena, ali i dovoljno omamljena viskijem da prihvati.
"Uvijek."

Oh da, bit će ovo početak jednog divnog prijateljstva.

Komentari (11) On/Off


25.02.2012. ; 3. Rebellion.

Dani su protjecali sporo. Kiša je lijevala kao iz kabla svakog dana u tom mjesecu, prisilno ograničavajući učenike Hogwartsa na dvorac i zaklonjenije dijelove perivoja. Neki su se dobro nosili s iznenadnom zatočenošću, ali Amy nije imala tu nevjerojatnu sposobnost prilagodbe.

Ne. Ona je svoje dane provodila kod prozora. Uglavnom bi se odvukla na nastavu, odslušala šest-sedam sati, pojela ručak i zavukla se u spavaonicu ili u društvenu prostoriju - pozicionirajući se točno kod prozora. Širom bi ga rastvorila bacajući čaroliju Impervius i jednostavno udisala zrak. Nije stvarao osjećaj popunjenosti u njezinim plućima - uvijek je vapila za još malo, pa još malo... kiša ju je uništavala. Čak je mrzila i njen miris.


Tog je dana, a točno ga se sjećala - bio je dvadeset i prvi dan listopada, još jedan kišni - s oblacima kojima se nije nazirao kraj, ponovno sjedila u Društvenoj, paleći treću cigaretu za redom. Činilo joj se da su ovih dana brže gorjele, čak i čarobnjačke.
Oči su joj već bile pred sklapanjem, s napola dogorjelom cigaretom u rukama, kad je osjetila trzaj na svojem ramenu i prenula se iz sna. Oči su joj zahtjevale još nekoliko minuta privikavanja, ali mogla je prepoznati Belline i Dorianove obrise. Bila je sretna zbog njih u dubini svojeg sebičnog srca. Široko se smiješila kad bi ih vidjela zajedno, osjećajući da je to zaista nešto dobro, nešto pozitivno. A Doriana je voljela kao brata - ništa nije moglo biti prirodnije od njezine želje da on bude sretan.

"Amy, ustaj!" - zahtijevao je od nje.
"Moram li?"
"Naravno. Glupo ti je pitanje. Idemo u Hogsmeade."
"Je li?"
"Da."

Zakolutala je očima i bacila cigaretu kroz prozor, uvjerena da će ju kiša već ugasiti. Sa stolića pored je dohvatila štapić, izvela kratku čaroliju osvijetljavanja - tek da bi se uvjerila da je to zaista njezin štapić - i prebacila jaknu preko ramena.

"Rox će biti tamo?"
"Naravno. Ona to ne bi propustila ni za što."

Posebice je istaknuo pokaznu zamjenicu 'to', vjerojatno misleći da je Amy briga za njihove planove. Vjerojatno je to bio samo još jedan posjet Zonko'su makar ona nije vidjela potrebe da Bellu uvlači u to. Doduše, morala se naviknuti da će njih dvoje sada biti zajedno većinu vremena. Nije bila sigurna koliko će joj to goditi - bile su neke stvari koje je bila spremna reći samo Dorianu, još od prve godine njihovog poznanstva. Bože, koje je on prištavo i smarajuće derište tada bio. Ali bio joj je jedini prijatelj dugo vremena - svi su je smatrali previše čudnom i previše povučenom. A jedino joj je on parirao. 'Dva čudaka. Koja komedija.'


Ruku uvučenih duboko u džepove kožne jakne i pogleda spuštenog prema podu, Amy je jedva zamijetila kamo ju vode. Shvatila je to tek kad je bilo previše kasno da se okrene i pođe natrag. Vrištava daščara je u trenutku njezine spoznaje bila udaljena od nje tek desetak metara i mogla je čuti komešanje iznutra. Odavno je prestala vjerovati u duhove i ukletost te najobičnije daščare u ovom kraju, ali nije voljela biti izvan granica Hogwartsa. Ne ovdje.

"Hoćete li mi sada reći zašto smo ovdje?"
"Oh, a nismo?", - Bella je izgledala krajnje zbunjeno, kao da se pokušava sjetiti jesu li joj zaista - kao što i jesu - zatajili najvažniju informaciju. Konačno je došla do zaključka da jesu pa se brže bolje potrudila objasniti Amy stanje stvari. "Ovdje smo kako bismo zaista naučili obraniti se od Onoga-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti."
Amy je u roku od sekunde podignula lijevu obrvu visoko na čelu i skeptično odmjerila Bellu.
"Tko će nas poučavati? Lokalni vukodlaci ili gulovi?"
"Pusti sarkazam. Potter će nas poučavati. Mislim da je dovoljno kvalificiran za to, s obzirom da je preživio napade već nekoliko puta."

Sve je to Amy bilo jasno, daleko od toga. I slagala se s Bellom - usprkos sarkazmu kojeg je iskazivala na početku - ali od svega joj je najnejasnije bilo kako se Dorian upleo u sve ovo. On je vječito govorio kako ne vjeruje Potteru, kako se Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti neće vratiti i slično. Štoviše, ponekad je to i izvikivao kad bi se Amy i Roxanne upustile u izrazito žestoku konverzaciju oko te teme. A sada je bio ovdje, što je ostavljalo Amy prilično zbunjenu.

"Amy! Stigli ste!" - dočekao ju je usklik s vrata i Roxanne joj se bacila u zagrljaj. Amy ju je prihvatila, tapšući ju lagano po leđima. - "Dođi, naći ćemo mjesta. Bella, Doriane, 'ajde."
Kratko im je mahnula rukom, odlazeći ka krajnje desnoj strani prostorije na kojoj je taman ostalo četiri prazne stolice. Ostale su bile više-manje popunjene, tvoreći družinu od ukupno dvadeset ljudi. Ondje je Amy mogla vidjeti blizance Weasley, Changicu, Bellinog brata blizanca Cormaca i još neke nepoznate joj likove. Sjela je pored Roxanne, stežući štapić čvrsto u džepu.

Tek nakon pet minuta čekanja, kad su se svi smirili i zauzeli svoja mjesta, a Hermione Granger bacila neku čaroliju protiv prisluškivanja na vrata - sastanak je mogao započeti. Amy je prekrižila ruke i spustila se na sjedalu stolice, namještajući se tako u udobniji položaj.

Na čelu grupe, posjedeni u stolicama ispred kamina, su stajali Ron Weasley, Hermione Granger i - konačno - Harry Potter. On je bio prilično normalan dečko, Amy je zaključila. Kosa mu je, naravno, bila raskuštrana, oči zelene poput najotrovnijeg pera Rite Skeeter - ali bilo je nešto u njemu. Čudnovata družina je započela svoj govor, a Amy nije odvajala oči od njega - činio se beskrajno skromnim.

"... i on je zaista negdje vani, nije li? Moramo se moći obraniti. A kako nas Umbridgeica ne želi naučiti kako, trebamo nekoga tko hoće."

Amy se trgnula iz razmišljanja, vraćajući pogled na Grangericu koja je izgledala prilično unezvjereno i zbunjeno.

"A tko će to biti? Ti?" - netko je dobacio posprdni komentar, udaljen tek nekoliko metara od Amy. Pogledala ga je s podignutom obrvom, zamijećujući da je to tek neki sedmaš iz Roxanneina doma.
"Ne. Ne ja. Harry."

Tek nekoliko posprdnih komentara i znatiželjnih pitanja kasnije, svi su morali potpisati komad pergamenta koji je obilježavao njihovu šutnju o onome što su počeli zvati Dumbledoreova Armija, skraćeno - D.A. Bilo im je rečeno, od strane Hermione Granger (koja je bila veći vođa grupe nego Harry, zaista), da pričekaju obavijest o prvom sastanku. I s ljubaznim osmijesima od strane troje prijatelja, sami su se ispratili kroz škripava vrata atrakcije pored Hogsmeadea.

"Pa, što mislite?"
"Iskreno? Da je ovo hrpa sranja i da Potter nemre naučiti niti metlu da leti."
Rox je zakolutala očima na Dorianov komentar, skrećući pogled na Amy.
"A što ti misliš?"
"Hej, ja sam otvorena za sve sugestije."



*****


Nekoliko dana kasnije, održan je prvi sastanak. Dobili su upute da dođu na sedmi kat, prođu pored tapiserije nekog Barnabasa Smrdlijvog ili kako već (Amy je bila zaboravna što se imena ticalo) i pričekaju ispred masivnih drvenih vrata na samoj sredini prostorije.

I tako i bi.

Nacrtali su se ondje u pet sati, odmah nakon Čarosekcije i Nicolinog metlobojskog treninga. I ona im se pridružila, očigledno postajući stalna postava ekipe. Amy je bila ljubazna prema svima, kao i uvijek, ali teško je krila nezadovoljstvo proširenjem društva. Pretpostavila je, ipak, da će joj jednostavno trebati neko vrijeme da se privikne na promjene.

Deset minuta nakon što su Dorian, Bella, Roxanne, Nicola i Amy stigli - pridružio im se i ostatak 'armijaca' - svi dolazeći u paru, osim nekog prilično krakatog i zbunjenog dečka koji je vjerojatno bio na godini s Potterom. Gledajući ga tako, Amy gotovo da je osjetila žalac suosjećanja, ali ga je brzo otjerala započinjući razgovor s Bellom koja je, kao i obično, bila obgrljena Dorianovom rukom oko ramena.


"Uđite, uđite", - Grangerica se pojavila s druge strane vrata, u hodu objašnjavajući kako ubuduće i sami mogu pristupiti ovdje. Soba Potrebe - da, Amy je čula za nju nekoliko puta, a Dorianu se uopće nije činila kao nepoznanica.

Iznutra je prostorija bila naprosto savršena za svrhu vježbanja čarolija. Jastuci su bili složeni u kutije u rubovima prostorija, a cijeli je jedan zid zauzimala polica s knjigama na temu obrambenih čarolija. A i prostor je bio dovoljno velik da ugosti dvadesetoro ljudi bez problema iako se Amy sada činilo da ih je mnogo više.

"Dobro. Dakle, mogli bismo početi s čarolijom Expelliarmus. Nađite si-", Potter je započeo, tek da bi bio grubo prekinut od onog istog skeptičara s prvog sastanka koji se čudio ideji da Hermione drži ove satove.
"Expelliarmus? Kao, to će nas zaštiti od Znaš-Već-Koga?"

Potter je već izgledao kao da mu fali tek još jedan eksces i onda će puknuti, krećući u luđački ubilački pohod. Amy je zadržala smijeh - ta joj se ideja činila naprosto fenomenalnom, mnogo zanimljivijom od ovog mirnog vježbanja.

"Da. Meni je pomoglo ljetos, da nije te čarolije - bio bih mrtav. Još neko pitanje?"

I s time je ušutkao svaku raspravu, mirno ih dijeleći u parove. Amy je završila sa sarkastičnim gryffindorcem, dok je Roxanne imala više sreće - Dorian i ona su umirali od smijeha svaki put kad bi netko od njih trosnuo na pod.


"Expelliarmus!" - Amy se jasno čula kako viče i zamahuje štapićem u smjeru dečka koji joj se nije niti trudio predstaviti. Otjerao je njezinu kletvu jednim zamahom štapića na što je ona prezrivo zakolutala očima i pripremila se na njegov pokušaj.
"Protego!" - ovoga je puta i njoj obrambena čarolija uspjela, na što se on samo nacerio, ne pokazujući bijes kakav je ona pokazala.

Nakon njezinog trećeg promašaja, bilo mu je dosta. Spremio je štapić u stražnju stranu hlača i prišao joj, mirno obuhvaćajući njezinu šaku i pokazujući joj kakav trzaj da primjeni.

"Shvaćaš? Zamahneš u polukrug i kao da ubodeš zrak. Daj probaj."

Prizvao je metalno obličje iz kuta prostorije koje je također služilo za vježbu. Na onome što je trebalo biti lice je imalo masku koja je Amy podsjećala na neki lik iz bezjačke serije filmova kojoj se nije mogla sjetiti imena. Ipak, zagrizla je donju usnu i učinila ono što joj je bilo objašnjeno. I uspjelo je, konačno - drveni štap je izletio iz stiska desne šake figure i pronašao svoje mjesto nekoliko metara dalje od njih.

"Vidiš, imao sam pravo. Inače, ja sam Starz", - ponudio joj je ruku i, s početnim oklijevanjem, prihvatila ju je - bistro izgovarajući svoje ime u punom sadržaju što ju je prilično začudilo. Bože, nije se mogla sjetiti kad je zadnji put rekla da se zove Amelia.

Komentari (7) On/Off


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Good man goes to war.

"Demons run when a good man goes to war
Night will fall and drown the sun
When a good man goes to war.

Friendship dies and true love lies
Night will fall and the dark will rise
When a good man goes to war."



HPFF. Harry Potter era.
I u duhu svega - primam likove. ;)
1995./1996.

by: Bunny P.

Almost people.

Image and video hosting by TinyPic
Amelia Charlotte Perdue
16, Ravenclaw.
"You're not going to like me, darling. And I have no problem with that."



***

Image and video hosting by TinyPic
Dorian S. Fitzgerald
16, Ravenclaw.
"I don't know a thing about Merlin's pants, but I'd love to get into yours!"


Image and video hosting by TinyPic
Roxanne N. Shacklebolt
16, Gryffindor.
"It just makes you look like a desperate little whore."


Image and video hosting by TinyPic
Bella R. McLaggen
16, Ravenclaw.
"Forgive. Never forget."


Image and video hosting by TinyPic
Nicola P. Reed*
16, Gryffindor.
Rebel without a cause.


Image and video hosting by TinyPic
Jan E. Bennet*
17, Ravenclaw.
"I'd rather be hated for what I am, than to be loved for what I'm not."


Image and video hosting by TinyPic
Starz Skrable*
17, Gryffindor.
"Sarcasm is body's natural defence against stupid."

Credits

Layout: x
Adjustment: DesignFreak